Na onaj svijet je otišao veliki pjevač i umjetnik. Muzička legenda Sarajeva, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije. Muzička legenda koja iza sebe ostavlja svoju porodicu i prelijepe ljubavne pjesme, one koje pjevaju o sretnoji ili nesretnoj ljubavi, o ženama, o rodnoj grudi, dobrim ljudima, prelijepim poljima, livadama, cvijeću i rijekama. Legenda koja je rođena na prelijepoj Romaniji, a Sarajlija je po svemu ostalom i koja je za Sarajevo učinio mnogo više nego mnoge rođene Sarajlije, „sarajevska raja“ kako se vole nazivati, od kojih neki po cijeli dan i noć naprđuju o svemu i ničemu, kritikuju, ismijavaju se, a papcima nazivaju sve one koji navodno nisu kao oni. Oni koji dalje od Marin dvora navodno ne zagaze nogom, a kada sagledaš, iza njih samo prazna rupa ostaje.
Halida Bešlića nisam lično poznavao. Jednom sam prisustvovao njegovom koncertu u Francuskoj, a bio mi je godinama takođe komšija na Ciglanam, i osim njegovog ljubaznog i prijatnog pozdrava upućenog mojim roditeljima i meni na platou Merhemića trg, drugog dodira nisam imao. Sve ostalo saznajem i osjećam kroz njegove pjesme i medije.
Ovo što pišem je osjećanje jednog nostalgičara, slušaoca njegovih pjesama i čovjeka koji poštuje fenomen koji se zove Halid Bešlić. Neke narodne pjesme počinjem da slušam tek poslije rata. Ja i brat smo rasli kroz Rock i Punk i nikada do moje 26 godine nisam slušao, a kamoli otišao na koncert nekog narodnog pjevača. Rođen sam u Sarajevu 1972. godine na Čengić Vili gdje smo brat i ja na mini kasetofonu SONY, koji je tata donio iz Amerike (bio je tada novinar RTSA) slušali tatine kasete Mahalie Jackson i grupe The Smokie. Vrlo brzo smo te kasete zamjenili Azrom, Vatrenim poljupcem, Bijelim dugmetom, a kasnije na repertoar dolaze LP ploče sa Punk i New wave ritmom. Za Halida Bešlića sam čuo prvi put u osnovnoj školi “Hasan Kikić” u sarajevskom naselju Gorica kada je Osman zvani Đole zapjevao pjesmu “Neću, neću dijamante”. Od tada Halid Bešlić ostaje u mom uhu, ali i dalje ostajem privržen samo alternatvnativnoj rock muzici. Kako sam rastao, putovao, sazrijevao shvatio sam da bez dobre narodne muzike nema svadbe, nema derneka… Uz muziku koju sam slušao, i koju i dalje volim, suza na oko nije mogla poteći. Dobra narodna daje šmek, daje okus tog nekog života koji nas svakodnevno okružuje. Narodna muzika je kod nekih bila predmet gnušanja i sprdnje, mnogi nazovi gradski ljudi i intelektualci su se grozili na tako nešto. A Halid, kao i još neki umjetnici, su uspjeli da taj negativni stav prema narodnoj muzici preokrenu i da „običnog“ čovjeka na koncertu stave rame uz rame sa intelektualcem, političarem ili rokerom. Pjesme su do srži dirale emocije svih tih ljudi, jer svako od njih je imao majku, rodnu grudu, sretnu ili nesretnu ljubav …Negativnom stavu prema narodnoj muzici je doprinio turbo folk koji se početkom 90-ih nametao i negativno uticao na ono što je izvorna narodna, novokomponovana i zabavno/narodna muzika.
Halid Bešlić je bio pomiritelj. Čovjek čiji je grad strašno nastradao za vrijeme rata. Pružio je ruku kroz pjesme, prijateljestva, koncerte svima onima koji su makar djelimično mislili kao on. Vjerovatno nikad nije zaborao svu tu nesreću i događanja, ali je pružene ruke išao svima. Sigurno da ima još takvih ljudi i hvala Bogu da ih ima. Halid Bešlić je svima onima kojima su mozgovi, pjesme, stihovi puni mržnje, ubijanja, protjerivanja i omalovažavanja pokazao da su humanizam i tolerancija primarni u životu. Halid Bešlić je pokazao da je pjesma stvorena da se pjeva o ljubavi i sreći i da se jedino tako spokojno može otići na onaj svijet.
Neka vam je laka zemlja!
Darko Udovičić
FOTO VIDEO INFO 