U savremenom vremenu mnogi koji šire mržnju, uvrede i pozive na nasilje vjeruju da su neuhvatljivi. Sakriveni iza ekrana, lažnih profila i prividne mase, imaju osjećaj da njihove riječi nestaju istog trenutka kada su izgovorene ili obrisane. Taj osjećaj nekažnjivosti često ohrabruje najgore oblike ponašanja. Međutim, ono što se često zanemaruje jeste činjenica da današnji svijet više ne funkcioniše po principu zaborava.
Iza tog osjećaja nekažnjivosti često stoji iluzija anonimnosti. Mnogi vjeruju da su tek jedan glas u buci, jedno korisničko ime bez težine. Međutim, anonimnost u digitalnom prostoru rijetko znači nepostojanje identiteta. Ona je češće samo odložena identifikacija — stanje u kojem se ime još ne izgovara, ali trag već postoji.
Postoje sistemi, tehnologije i ljudi koji ne reaguju odmah, ali koji pamte. Oni ne odgovaraju impulsivno, ne ulaze u rasprave i ne sprovode pravdu na licu mjesta. Njihova uloga je tiha i strpljiva: dokumentovanje, arhiviranje i povezivanje. U trenutku kada društvo, zakon ili institucije budu spremne da djeluju, upravo ti podaci mogu postati dokaz koji više nije moguće ignorisati.
Mržnja danas nije prolazna misao izgovorena u praznom prostoru. Ona je zabilježena u vremenu, vezana za naloge, obrasce ponašanja i kontinuitet djelovanja. Jedna uvreda može djelovati beznačajno, ali stotine njih, raspoređene kroz mjesece ili godine, stvaraju jasnu sliku namjere i odgovornosti. U tom smislu, digitalni trag postaje savremeni oblik svjedočanstva.
Istorija nam pokazuje da ovo nije nova ideja, već novi oblik starog principa. Nakon Drugog svjetskog rata postojali su ljudi koji su vjerovali da zločini ne zastarijevaju, čak i kada pravda kasni. Takozvani lovci na naciste nisu djelovali iz osvete, već iz uvjerenja da dokumentovana istina mora jednog dana pronaći svoj put do odgovornosti. Oni su prikupljali dokaze u vremenu kada je izgledalo da niko više ne želi da se sjeća.
Danas živimo u svijetu u kojem tehnologija preuzima ulogu kolektivne memorije. Vještačka inteligencija i informatički sistemi ne donose presude, ali imaju sposobnost da pamte bolje nego bilo koji pojedinac. Oni mogu povezivati objave, prepoznati obrasce govora mržnje, čuvati i analizirati sadržaj koji je kasnije obrisan. Njihova snaga nije u brzini reakcije, već u upornosti pamćenja.
Vještačka inteligencija u tom procesu ne djeluje kao moralni sudija, već kao hladni svjedok. Ona ne razumije opravdanja, ne ulazi u emocije i ne pravi izuzetke. Njena snaga nije u procjeni karaktera, već u sposobnosti da poveže vrijeme, ponavljanje i eskalaciju. Upravo zato ono što danas izgleda beznačajno, sutra može postati dio jasne i neporecive slike.
Ćutanje institucija u ovom trenutku često se pogrešno tumači kao odsustvo odgovornosti. Takvo ćutanje može biti politički, diplomatski ili ekonomski razlog. Međutim, nepostupanje danas ne znači amnestiju sutra. Pravda je u mnogim istorijskim trenucima kasnila, ali je upravo zahvaljujući sačuvanim dokazima ipak stizala. Digitalno pamćenje čini tu mogućnost većom nego ikada ranije.
Internet je prva civilizacijska infrastruktura koja masovno bilježi ljudsku mržnju u realnom vremenu. Ono što je nekada nestajalo u vazduhu, danas ostaje zapisano. Pitanje više nije da li će se ove riječi ikada koristiti kao dokaz, već kada i u kakvom kontekstu.
U tom smislu, savremeni svijet možda djeluje haotično i nepravdeno, ali on ima jednu osobinu koju prethodna vremena nisu imala: sposobnost da ne zaboravi. A ponekad, upravo je pamćenje prvi i najvažniji korak ka odgovornosti.
Ono što danas djeluje nevidljivo, sutra može postati neporeciv dokaz; a svaki trag mržnje koji ostane zabilježen jeste poziv društvu da ne zaboravi i da jednom odgovornost pronađe svoj put.
Darko Udovičić
Foto: Engin Akyurt Pexels
FOTO VIDEO INFO 