Nekada je mobilni telefon služio da nazovemo nekoga. Da pošaljemo poruku.
Da zabilježimo zalazak sunca, nasmijano lice prijatelja, dijete na prvom rođendanu ili mini reportažu sa putovanja.
Danas, u ratu na Bliskom istoku, isti taj uređaj postao je nažalost primarna kamera fronta.
Milioni snimaka svakodnevno stižu u redakcije svjetskih medija. Eksplozije, ruševine, panika, sirene, tijela pod prašinom. Snimano drhtavom rukom, bez stativa, bez montaže, bez filtera. Vertikalno i horizontalno i sve to u realnom vremenu.
Rat više ne čeka snimateljsku ekipu. Rat se prenosi sam, onako amaterski i haotično.
Nekada je za dokumentovanje sukoba bio potreban tim: profesionalni kamerman, tonski snimatelj, montažer, urednik. Postojao je proces. Postojala je distanca. Postojao je filter.
Danas je dovoljan jedan telefon.
Paradoks vremena u kojem živimo jeste da je najintimniji uređaj – onaj koji nosimo uz srce, u džepu, na noćnom ormariću – postao svjedok rata. Mobilni telefon, zamišljen kao alat komunikacije i povezivanja, pretvorio se u hladni arhiv razaranja.
I tu dolazimo do apsurda: rat je postao sadržaj.
Algoritmi ne prave razliku između snimka ruševine i snimka putovanja. Sve je “video”. Sve je “engagement”. Sve je “reach”. Što bolji i kvaliteniji video to ponekad i bolja zarada.
Ali šta to radi nama?
Da li postajemo informisaniji ili samo naviknutiji na nasilje? Da li dokumentujemo istinu ili je konzumiramo?
Da li je mobilni telefon oslobodio istinu – ili je učinio da tragedija postane beskonačni feed?
Ovo je možda najružniji trenutak digitalne ere: ne zato što rat postoji – rat je uvijek postojao – nego zato što ga gledamo bez prekida, bez odmaka, bez tišine.
Mobilni telefon nije kriv. Ali je postao ogledalo našeg vremena. U ovom ratnom slučaju da se možda dokumentuje istina ili laž, ali u tom ogledalu ne izgleda lijepo.
Darko Udovičić Foto video info
Foto: Pixabay
FOTO VIDEO INFO 