Evrospke zemlje, a pogotovo Francuska je još prije nekoliko decenija pokazala da može biti među pionirima tehnologije koja će kasnije postati dio svakodnevnog života širom planete. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina francuski informatičari, inženjeri i telekomunikacijska industrija bili su među najvažnijim evropskim nosiocima razvoja savremenih tehnologija. Sredinom osamdesetim godina francuske telefonske govornice počele su koristiti čip-kartice, u vrijeme kada je takva tehnologija bila gotovo nezamisliva za većinu ljudi.
Čip-kartica bila je mala plastična kartica u kojoj se nalazio elektronski čip sposoban da pohranjuje i obrađuje podatke. U početku se koristila prvenstveno za telefonske govornice, ali je tehnologija vrlo brzo pronašla mnogo širu primjenu. Ista osnovna ideja kasnije je postala temelj za bankovne kartice, SIM kartice u mobilnim telefonima, identifikacione kartice, kartice za pristup različitim uslugama i brojne druge sisteme u kojima je bilo potrebno sigurno čuvati i provjeravati podatke.
Francuska je oko tih inovacija izgradila snažnu industriju, a njene kompanije postale su uticajni igrači na svjetskom tržištu pametnih kartica. U to vrijeme Francuska nije samo pratila tehnološki razvoj — u pojedinim oblastima ga je sama stvarala i postavljala standarde koje će kasnije prihvatiti ostatak svijeta. Međutim, kako je tehnologija postajala globalna, dio francuske industrije i kontrole nad njom prešao je u ruke međunarodnog kapitala.
Danas, više od četiri decenije kasnije, Francuska ponovo želi otvoriti pitanje tehnološke nezavisnosti — ovog puta u oblasti koja bi mogla biti još važnija od čip-kartica: vještačkoj inteligenciji. Upravo u tom kontekstu treba posmatrati najnoviji prijedlog Emmanuela Macrona.
Macronova strategija za vještačku inteligenciju: Između američkog i kineskog modela
Na Generalnoj skupštini UN-a, francuski predsjednik Emmanuel Macron pokrenuo je temu koja prerasta u ključnu geopolitičku bitku: ko će kontrolisati razvoj vještačke inteligencije i postavljati pravila za njeno korištenje?
U svom govoru 22. septembra 2026. Macron je pozvao države koje žele sačuvati tehnološku nezavisnost da se udruže i razviju alternativu modelima koji dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Njegova ideja nije da Francuska sama napravi konkurenta američkim i kineskim sistemima, već da više država zajednički udruži svoje kapacitete.
Macron je predložio da se investicioni i računarski kapaciteti udruže kako bi se razvio napredni open-source model vještačke inteligencije koji bi zemlje učesnice međusobno dijelile. Time bi se, prema njegovoj ideji, smanjila zavisnost od tehnologije velikih sila.
„Ne želim da iko postane vazal jedne od velikih sila“, poručio je Macron, pozivajući države koje ne žele zavisiti ni od SAD-a ni od Kine da zajednički razvijaju vlastite tehnološke kapacitete.
Zašto je ovo važno?
Vještačka inteligencija više nije samo pitanje razvoja novih softverskih proizvoda. Za stvaranje najnaprednijih AI modela potrebni su ogromni računarski kapaciteti, data centri, energija, napredni čipovi, istraživači i velika finansijska ulaganja.
Zbog toga se razvoj AI-ja sve više pretvara u pitanje ekonomske i geopolitičke moći.
Ako se najnapredniji modeli budu razvijali uglavnom u nekoliko velikih tehnoloških centara, države koje nemaju vlastite kapacitete mogu postati zavisne od tuđih kompanija, infrastrukture i tehnologije.
Upravo na tu opasnost Macron pokušava skrenuti pažnju.
Nije u pitanju samo Evropa
Iako se Macronova politika tehnološke autonomije često povezuje s Evropom, njegov prijedlog u UN-u ima širi međunarodni karakter.
Macron je govorio o koaliciji nezavisnih država koje ne žele postati zavisne. Kao moguće partnere spomenuo je zemlje poput Indije, Brazila, Singapura te države iz Afrike i Zaljeva.
To znači da zamišljena alternativa ne bi nužno bila samo „evropski AI“. Ideja je šira: okupiti zemlje koje žele razvijati vlastite tehnološke kapacitete i zajedno učestvovati u stvaranju naprednog modela.
Open-source kao ključna ideja
Posebno je značajno što Macron govori o open-source modelu.
Kod zatvorenih AI sistema ključni dijelovi tehnologije ostaju pod kontrolom kompanije koja ih razvija. Kod open-source pristupa određeni dijelovi modela i tehnologije mogu biti dostupni drugim istraživačima i organizacijama za korištenje, provjeru i dalji razvoj, u zavisnosti od konkretne licence.
Macron u takvom pristupu vidi mogućnost da se tehnološki kapaciteti podijele između više država umjesto da budu koncentrisani kod nekoliko velikih kompanija.
Ipak, treba biti jasan: Macron nije ponudio gotov tehnološki projekat niti budžet. Njegova ideja je trenutno na nivou političke inicijative za globalnu saradnju. Da bi prerasla u stvarnost, neophodan je konsenzus država, masovno investiranje i razvoj prateće infrastrukture.
Najveći izazov: Može li politička ideja postati stvarna tehnologija?
Tu dolazi najteži dio Macronovog prijedloga.
Nije dovoljno samo odlučiti da će se napraviti zajednički AI model. Za razvoj vrhunskih sistema potrebno je obezbijediti ogromnu računarsku snagu, napredne procesore, energiju, podatke, stručnjake, kapital i istomišljenike.
Osim toga, države koje bi učestvovale morale bi se dogovoriti o tome ko finansira projekat, ko kontroliše infrastrukturu, kako se dijele rezultati i kako se rješavaju pitanja sigurnosti i nacionalne bezbjednosti.
Macron je razvoj AI-ja povezao i sa posebno osjetljivim oblastima kao što su svemir, odbrana i kibernetička sigurnost, ističući potrebu da države u tim područjima imaju kontrolu nad ključnim kapacitetima.
Da li počinje nova faza AI geopolitike?
Macronov govor pokazuje da se rasprava o vještačkoj inteligenciji sve više pomjera iz tehnoloških laboratorija u samu sferu međunarodne politike.
Pitanje više nije samo ko će napraviti najbolji chatbot ili najnapredniji model. Sve važnije postaje pitanje ko posjeduje računarsku infrastrukturu, ko proizvodi ključne čipove, ko kontroliše podatke, ko postavlja standarde i ko određuje pravila razvoja AI-ja.
U tom smislu, Macronov prijedlog predstavlja pokušaj da se između američkog i kineskog tehnološkog centra otvori prostor za druge države.
Istovremeno, njegov prijedlog dolazi u trenutku kada se u Ujedinjenim nacijama vodi šira rasprava o tome kako međunarodna zajednica treba upravljati vještačkom inteligencijom.
Hoće li Macronova ideja postati stvaran međunarodni projekat ili će ostati politička inicijativa, tek treba vidjeti. Ali njegova poruka iz New Yorka je jasna: budućnost vještačke inteligencije ne bi trebalo prepustiti samo velikim silama i najvećim tehnološkim kompanijama.
Ako se države koje žele tehnološku nezavisnost zaista udruže, mogle bi pokušati stvoriti vlastitu alternativu — otvorenu, međunarodnu i manje zavisnu od postojećih tehnoloških centara.
A upravo bi pitanje ko će kontrolisati vještačku inteligenciju moglo biti jedno od najvažnijih pitanja međunarodne politike narednih decenija.
Izvor: Govor Emmanuela Macrona na Generalnoj skupštini UN-a, 22. septembar 2026. — Cijeli govor na UN Web TV
Tekst: Darkoo Udovičić
