Razgovori sa profesionalcima: Sead Seyo Kovo, tonski snimatelj na filmovima i reportažama

Sead Seyo Kovo nam je ukratko objasnio kako funkcioniše interesantno zanimanje tonskog snimatelja. Kovo je muzički profesionalac koji iza sebe ima skoro 30 godina profesionalnog iskustva kao muzičar i izvrstan gitarista, tonski snimatelj u studiju, godinama je radio mix i ozvučenje koncerata, a u zadnje vrijeme radi i kao tonski snimatelj reportaža i filmova na terenu. Sead Kovo je rođen u Sarajevu, a godinama živi i radi u Parizu gdje je završio školu za inženjera zvuka. Neki od klijenata za koje je radio su: People of verso, Ladybirds, Films de Bouloi, a iza sebe ima veliko iskustvo i sa velikim klijentima kao što su Hollywood chewing gum, Signature & Encre” za koju su dobili Zlatnog medvjeda 2007. u Kanu za najbolju kampanju, Amnesty international, Bouygues Telecom kojima je radio obradu zvuka i muziku za reklame. Sead je radio kao muzičar ili tonac i sa dosta umjetnika i grupa sa naših prostora kao što su Scabia, Zabranjeno pušenje, Darko Rundek, Rambo Amadeus, Dino Merlin itd. Trenutno radi kao tonski snimatelj „Il productions,K rec film“ na igranom akcionom filmu.

 Slika bez kvalitetnog tona nije potpun proizvod. Osim znanja, šta je još potrebno da se snimi dobar ton na terenu, prilikom snimanja reportaže ili filma?

Znanje je naravno jako važno, a pored toga naravno da je bitan i cijeli lanac – od niza mikrofona, kablova, bežičnih predajnika, receptora (prijemnika i predajnika), zaštite za mikrofone, slušalica koje su jako bitne da imate realni zvuk onoga što snimate i naravno uređaja koji snimaju i konvertuju analogni signal u digitalni, a taj digitalni signal najčešće završava na memorijskim SD karticama. Neki snimači imaju i duple kartice, za svaki slučaj, što se koristi u slučajevima snimanja jako skupih scena koje se ne mogu tek tako ponoviti. Obično snimamo zvuk sa dubinom ( rezolucijom ili definicijom ) od 24 bita sa (na ) frekvenciji od 48 khz. A takođe je važna disciplina i dobra atmosfera unutar ekipe!

Da li različite okolnosti i uslovi diktiraju korištenje različitih vrsta mikrofona?

Postoje različiti mikrofoni. Dinamički mikrofoni, koji uglavnom imaju kardio usmjerenje. Statički mikrofoni koji mogu biti omni – znači hvataju zvuk u krug, i mogu biti i kardioidni, super kardioidni, hiper kardioidni , neki od tih mikrofona se stavljaju na pecaljke, koji na određenoj daljini hvataju ton. Popularno ih zovemo shotgun ili direkcioni mikrofoni.

Omni mikrofoni su obično bubice – mikrofoni, koje stavljamo i kamufliramo glumcima ispod majice, košulje, kragne i snimamo njihov govor, mada postoje i omni mikrofoni za pecaljku kao i omni dinamički mikrofoni poput legendarnog mikrofona “Lem D02” koji se i danas koristi za terenske radio intervjue.

Poslije glavnog snimanja uvijek snimi samo zvuk ambijenta gdje se nalazimo. Znači ako u jednoj sobi, imaju neki šumovi, ili ventilator, ili nešto što dolazi izvana, ili ako snimamo vani, taj zvuk se obično snima najmanje minutu da bi se mogao u totalnom miksu anulirati. Ako su te buke velike, onda ima program za to, da analizira te zvukove i da ih anulira, da bi izašlo ono što želimo u finalu bilo još bolje, recimo neki dijalozi.

Obično to snimamo sa pecaljkom, super-kardioidnim (direkcionim) mikrofonima na drugi audio kanal sa kojima ujedno snimamo glas ali i dio atmosfere. U post produkciji se sve to kasnije miksa. Sve zavisi od snimatelja tona i inženjera tona koje će mikrofone koristiti za koju svrhu. Kada snimamo vani potrebna je zaštita za vjetar i kišu, da ne bi imali previše brujanja i udara vjetra koji je jako nezgodan za snimanje zvuka. Jako je važno znati izabrati odgovarajući mikrofon. Recimo, kada snimate unutra, unutrašnja snimanja, ako u prostoriji ništa ne može da apsorbuje zvuk jer su materijali zidova keramičke pločice, mermer ili slično, bolje je recimo koristiti dinamički mirofon. Osim ako želite da dobijete zvuk sa puno reflekcija, tj. odjeka zvuka, u tome slučaju uzimaju se statički mikrofoni koji su puno osjetljiviji na signal zvuka.

Sead Seyo Kovo

Da li je bolje snimati ton na eksterni snimač ili direktno u kameru i kakva je razlika?

U svim profesionalnim situacijama uglavnom se snima na eksterni snimač. Prije svega zbog toga što tonac može biti bliže osobi koja se snima i moze se skoncentrisati na multi kanale i kvalitet signala, dok kamerman može biti udaljeniji, na poziciji koja njemu odgovara. Drugi razlog je što kamere uglavnom nemaju ultra kvalitetne konvertore zvuka, koji kostaju poprilicno skupo. Treći razlog je što eksterni snimači mogu imati više kanala, čak do 12 kanala na modelu “sound device 668” na kojem sam radio. A i kamermanu bi bilo jako komplikovano da se pored svog posla snimanja i kadriranja još bavi i tonom.

Šta se radi sa tonskim zapisima poslije snimanja na terenu? Kratko opišite proceduru?

U većini slučajeva svi video i tonski zapisi se pohrane na kompjuter i hard disk, a zatim se daju filmskim montažerima koji uz video sliku montiraju i naš snimljeni zvuk. Po završetku montaže filmski montažeri nama vraćaju namontiranu sliku sa zvukom (svaku pistu posebeno ili u formatima omf, ili meta data broadcast fajl), mi taj zvuk izmiksamo, uredimo, dotjeramo i ponovo pošaljemo video montažeru koji taj sređeni zvuk namontira na sliku i izbaci u određenom formatu na interni i eksterni hard disk.

Autor: Darko Udovičić