Izuzetno sam vezan za manje sredine, posebno one za koje me vežu za lijepe trenutke iz djetinjstva i vrijeme provedeno s porodicom. Dijete sam Sarajeva – tu sam rođen i tu živim – ali smatram da je o ovom gradu već mnogo toga rečeno, naročito kada je riječ o umjetnosti i kulturi. Upravo zato sam odlučio da napišem nekoliko članaka o zanimljivim ljudima iz manjih sredina, koji se bave umjetnošću i istinski vjeruju u ono što rade.
Jug je oduvijek davao, i još uvijek daje, mnoge umjetnike, ali je isto tako prostor koji ih privlači – svojom atmosferom, svjetlom i ritmom života koji podstiču inspiraciju i stvaranje. Prvi intervju iz ovog serijala posvetio sam Zoranu Jakšiću, vršiocu dužnosti direktora Doma mladih u Trebinju i izvrsnom glumcu amateru.
Trebinje je prelijep hercegovački, gotovo mediteranski grad koji iz godine u godinu postaje sve zanimljivija turistička destinacija, a uz dovoljno truda, vizije i ulaganja mogao bi izrasti u ozbiljnu regionalnu ljetnu kulturno-umjetničku pozornicu.
Diplomirani ste ekonomista turizma i trenutno ste vršilac dužnosti direktora Javne ustanove Dom mladih Trebinje. Ujedno ste i glumac amater. Odlična kombinacija za jedno takvo radno mjesto. Kako i kada ste odlučili da postanete glumac? Kada ste postali rukovodilac u institucijama kulture?
Što se tiče kombinacije zvaničnih titula ili formalnog obrazovanja, uvijek je dobro kad čovjek ima iza sebe neku zvaničnu potvrdu, međutim to ne mora biti niti presudno niti nešto što određuje vaš status. Bitna je volja da se nešto uradi, snalažljivost i sposobnost da se to i ostvari u okviru nekog zadovoljavajućeg kvaliteta. Kao i sve najznačajnije stvari u mom životu, tako je i odluka da počnem da se bavim glumom došla potpuno slučajno, smio bih se usuditi da kažem nekim Božijim promislom. Naime, odmah poslije onog našeg nesretnog rata, u Trebinju nije bilo mnogo stvari koje bi mogle da kreativno zaokupe pažnju. U jedno takvo polumrtvo poslije podne, na stepenicama trebinjskog Doma kulture, današnjeg Kulturnog centra, sreo sam mog velikog prijatelja Darka Kurtovića. On mi je rekao da imaju “neke” probe u “nekom” pozorištu i da on čeka ekipu da se okupi i da počne sa probom. Ja sam bio oduševljen da bar nešto takvo funkcioniše u gradu pa me je na to moje oduševljenje on pozvao da dođem i ja na sledeću probu, a da će on u međuvremenu reći reditelju da ima još jedan zainteresovani koji bi se pruiključio pozorištu. Taj reditelj je bio Peđa Ćurić, čovjek koji trenutno živi u Novom Sadu. Dolazeći na te probe, uz pomoć Peđe i Darka, krenuo sam da učim i bukvalno otkrivam pozorište. To je bio kraj devedesetih. Od tada do danas sam prošao razne faze, ali sam se uvijek uz podršku nekih dobrih ljudi vraćao na scenu ili iza scene ili okolo scene… Što se tiče mog trenutnog radnog mjesta, tu sam došao na prijedlog mojih prijatelja i kolega, što je Gradska uprava Trebinja prihvatila, i zvanično sam imenovan na samom kraju 2024. godine. Dom mladih je kultno mjesto našeg grada, i polako počinje da ponovo dobija neke obrise onoga što je on nekada bio.
Točkić koji se ne uklapa lako
Šta za vas znači biti amaterski glumac danas, pogotovo u jednoj maloj sredini?
Baviti se umjetnošću uopšte, u današnje vrijeme je znak da niste baš onaj točkić koji se lako uklapa u redovne životne tokove. A to raditi amaterski iz čiste ljubavi i potrebe za nekim umjetničkim izrazom, pobunom, je ravno podvigu. Iskreno, da nemam dovoljno entuzijazma i energije za takvo nesto, i da nisam, koliko-toliko, materijalno obezbijeđen – ne bih se bavio ovim. Vjerovatno bih radio neki dodatni posao da obezbijedim egzistenciju porodici. Bez obzira da li radite u maloj ili većoj sredini, ja smatram da je to jedan dar od Boga koji vam je dat i koji ne biste trebali tek tako proćerdati, naročito ako su se već stekli preduslovi o kojima sam upravo govorio.
Koja vam je bila najdraža uloga i zašto? Koji je vaš najveći uspjeh do sada?
Najdraža uloga… Sada kada se sjetim izjava nekih “pravih” glumaca, jasno mi je zašto oni govore da je svaka uloga podjednako draga, drugačija od neke druge i u tom vremenskom periodu – najvažnija. Bilo je tu uloga u kojima sam uživao manje ili više, ali je svaka od njih dala meni jedno posebno iskustvo i izgradila me čovjekom onakvim kakav sam sada. Trenutno igramo predstavu “Siroti mali hrčki” jednog našeg slavnog Hercegovca – Gordana Mihića koja je napisana prije pedesetak godina a i danas je tekst vrlo aktuelan.
Pa recimo da mi je ta uloga, trenutno, najdraža. Mada upravo krećemo da radimo još jedan komad pa ćemo vidjeti šta će donijeti sutra. Što se tiče uspjeha u glumačkom smislu, bez obzira na neke nagrade kojih je bilo, smatram da je moj najveći uspjeh saradnja sa mojim kolegama na projektu koji već nekoliko godina radimo u vrijeme oko Božića i Nove godine. Riječ je o humanitarnim predstavama za djecu koje je pokrenula naša sugrađanka Dubravka Bakoč Vujinović. Tim predstavama evo već nekoliko godina uspijevamo da ostvarimo dva cilja. Prvi je da se djeca zabave na našim predstavama, dobiju po neki poklon u vidu slatkiša ili plišane igračkice i možda i nešto nauče. A drugi cilj je da kompletan prihod od tih predstava ide za pomoć onima kojima je ta naša mala pomoć najviše potrebna. Ovdje bih morao da se zahvalim i Dubravki na njenoj inicijativi i mojim kolegama koji su objeručke prihvatili da to zajedno radimo i pomognemo korisnicima Crvenog krsta, a posebno bih se zahvalio našim sugrađanima i velikim drugarima, glumcima Jovanu Jovanoviću i Mitru Milićeviću koji dođu na odmor da provedu praznike sa svojim porodicama ali ipak odvoje vrijeme i pomognu nam na realizaciji ovih predstava.
Koji su najveći izazovi kada se bavite glumom bez profesionalnog angažmana?
Realno, najveći izazov je uskladiti privatne obaveze svih nas sa realnim mogućnostima. Ovdje najviše mislim na slobodno vrijeme i finansije. Niko danas ne daje, bar ne rado, novac za bilo kakav vid kulturnog djelovanja. U većini slučajeva se mi sami moramo dovijati kako i na koji način da napravimo to što smo zamislili, a to oduzima mnogo energije i odvlači pažnju od onog što bi trebalo da bude naš primarni zadatak. Poslije svih stvari koje nas opterećuju u privatnom životu i poslovnom okruženju, potrebno je da se čovjek isključi iz svega toga, da sve to ostavi po strani i potom se preda mislima i radu na kreiranju neke uloge. Često se desi da poslije redovnog posla, ako imam vremena otrčim kući da ručam, pa poslije ručka umjesto
da malo odmoriš trčiš na probu. Zamislite kako je to kada su dani lijepi pa još bi se moralo nešto uraditi u ili oko kuće. I poslije svega kad malo odmoriš uvijek se nađe neko da prokomentariše “pa od čega se on treba odmarati”… U svakom slučaju, najveći problem je uskladiti vrijeme potrebno za amatersko bavljenje pozorištem sa vremenom za ostatak života.
Dom mladih Trebinje, od prostora do sadržaja
Kako izgleda vaš posao kao direktora Doma mladih? Šta pripremate za kraj proljeća i ljeto?
Što se tiče mog trenutnog posla, moram da priznam da je veoma dinamično i da definitivno oduzima mnogo energije. Često se desi da nam dođu neke instrukcije da se bavimo i nekim trivijalnim stvarima koje čak i ne spadaju u domen poslova Javne ustanove koju vodim, ali moramo da se nosimo i sa takvim stvarima. Dom mladih Trebinje od rata na ovamo je uspio da obezbijedi jedan pristojan prostor u kome mladi mogu da provode svoje vrijeme.
Međutim, ja nisam bio zadovoljan angažmanom Doma mladih na kreiranju bilo kakvih sadržaja, jer je to postao samo prostor koji se iznajmljuje raznim organizacijama i udruženjima. Od prvog momenta mog imenovanja sam počeo da uvodim aktivnosti koje organizuje baš Dom mladih. Prva stvar je bila da napravimo našu rekreativnu folklornu sekciju. Ovo se pokazalo kao odličan potez jer su te djevojke i žene (sve polaznice su žene, mada smo imali nekoliko muškaraca koji su odustali u toku rada) uz svog instruktora napravile toliko da su za godinu dana od nule došle do toga da mogu organizovati cjelovečernji koncert. Taj koncert smo održali prije par sedmica.
Dalje, pripremili smo konkurs za Festival predstava za djecu i taj festival će se održati u zadnjoj sedmici maja. Interesantno je to da će na ovom festivalu premijerno biti odigrana i predstava za djecu u produkciji naše kuće. Dakle JU Dom mladih priprema pozorišnu predstavu koja je potpuno u produkciji naše kuće. I za sam početak ljeta ostavili smo Festival dokumentarnog filma DokFest. Trenutno ne znam koji će filmovi biti prikazani na tom festivalu, ali mogu najaviti da će ovaj, drugi po redu festival koji je naša ustanova pokrenula, od ove godine biti takmičarskog karaktera.
Iako najčešće ponižena, kultura motiviše
Koji su najveći izazovi u vođenju jedne kulturne ustanove? Koliko je važno apliciranje na projekte i fondove za finansiranje programa, poznavanje ljudi u zemlji, regionu i šire? Imate li takvu osobu u Domu mladih Trebinje?
Najveći izazovi su definitivno distrakcije koje dolaze sa raznih strana jer je svaka javna ustanova podložna uticajima koji se ne bi trebali osjetiti, pogotovo u kulturi. Evidentan je nedostatak sredstava koje bi trebao da obezbjeđuje osnivač svojim budžetom, pa smo prinuđeni da dio aktivnosti koje smo planirali da radimo morali da stavimo pod znak pitanja. Zbog toga nam je sada glavni zadatak pisanje prijedloga projekata kako bismo obezbijedili bar dio sredstava za planirane aktivnosti. Na žalost drugih izvora finansiranja nemamo u onoj mjeri koja bi bila adekvatna. Vidjećemo šta će od tih projekata da prođe kod donatora, pa nam od toga i zavisi dalja realizacija našeg godišnjeg plana. Trenutno se u Domu mladih pravi tim koji će biti u stanju da odgovori na razne izazove iz oblasti rada sa mladima. Nešto na šta sam ja naročito ponosan jeste i organizacijia edukativnih radionica za mlade na različite teme. To je nešto što sam ja prepisao iz mog dugogodišnjeg rada sa mladima kroz nevladin sektor. Dakle pokrenuli smo seriju radionica koje ne liče na ona suvoparna predavanja. Glavni cilj jeste da se mladi uključe u razgovor a samim tim i daju prijedloge ili se direktno uključe u rješavanje pojedinih problema. Do sada smo na razgovor sa mladima dovodili ljude iz policije, sveštenike, pshologe, sociologe, ljekare itd. Samo podatak da je na ovim radionicama za ovih malo više od godinu dana prisustvovalo oko 1000 mladih ljudi, govori sam za sebe.
Šta vas najviše motiviše da ostanete aktivni u kulturi?
Iskreno da kažem, nisam razmišljao o tim nekim motivima. Ovako na prvu, siguran sam da je osmjeh djece koja dobiju poklončić ili pjevaju i plešu zajedno sa nama dok smo mi na sceni jedan od glavnih motivatora za ostanak u kulturi i tvrdoglavo guranje dalje. Velika je satisfakcija i kada kroz neke tekstove progovorite o nekim društvenim anomalijama i ukažete da to “nešto” ipak nije normalno i da je to groteskno ili čak sablazno, iako to mi danas prihvatamo kao nešto sasvim normalno. Da li tu poruku neko kome je namijenjena shvata ili ne, na žalost nije do nas. Mislim da nam je Bog dao da, eto baš mi, možemo na taj način da kažemo neke stvari, pa kad je već tako ko sam to ja da ne uradim ono što je do mene…
Kako vidite budućnost kulture u Trebinju? Kakva je budućnost mladih glumaca u Trebinju i šire?
Globalna kretanja u svijetu mi se ne sviđaju ni malo i ne daju mi puno nade da bi nešto moglo lako da se promijeni na bolje. U svoj toj zavrzlami i užurbanosti oko obezbjeđivanja gole egzistencije, kultura ostaje skrajnuta i najčešće – ponižena. Zato me neizmjerno raduje da ipak još uvijek ima ljudi koji su spremni da se uhvate u koštac sa takvim izazovima i svijetu sačuvaju jedan mali kutak u kome uvijek možete naći zračak nekog svijetla i nade u bolje sutra. Mogu slobodno da kažem da je Trebinje rasadnik mladih talentovanih i kreativnih ljudi. Imam privilegiju da radim sa petnaestak takvih mladih ljudi to jest sa jednom grupom dramske sekcije Kulturne scene Male stvari iz Trebinja pa znam i vidim koliko oni mogu i koliko su sposobni. Baš nedavno su se nekoliko njih samoincijativno skupili i napravili pravi kratkometražni igrani film. I to ne bilo kakav film, nego je to nešto što zaista vrijedi pogledati i naučiti nešto od te djece. Film se zove Nijanse i možete ga pronaći na You Tube pa vam to toplo preporučujem.
Vidim da su oni zagrijani i za novi projekat, tako da znam da Trebinje ima svijetlu budućnost po pitanju mladih glumaca koji nastavljaju tradiciju svojih nešto starijih kolega, afirmisanih glumaca, od kojih su neki svoje prve glumačke korake napravili na istim daskama koje i oni sada gaze.
Darko Udovičić
FOTO VIDEO INFO 