Razgovori sa profesionalcima: Mustafa Mustafić, snimatelj i direktor fotografije “Snimatelj se prepoznaje po sjeni, a ne po svjetlu”

Kao četrneastogodišnjak sam sa mojim drugarima Jasminom i Goranom otišao na radnu akciju. To su bile posljednje radne akcije u bivšoj Jugoslaviji. Sarajlije, Beograđani i Metkovčani su činili brigadu koja se zvala Boris Kidrič. Zajedno sa nama je bio i momak po imenu Dino Mustafić, koji će kasnije postao poznati reditelj. Oduvijek sam volio pozorište i film, čak sam i pokušao, ali bezuspješno, da upišem Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu 1991. godine.
Dino je kao i svi mi radio, ali je osim fizičkog rada na toj radnoj akciji napravio vjerovatno i svoju prvu, mini pozorišnu predstavu – skeč „Labudovo jezero“. Predstava se održala na igralištu akcijaškog grada i u njoj su glumili akcijaši. Tako su labudovi bili ljudi visoki i po dva metra i jaki ko zemlja, obučeni nakaradno u neke baletanske štramplice i suknjice. Publika na maloj tribini se smijala do suza, a pogotovo mi najmlađi. Nažalost to niko nije snimio. Tada nisu bili telefoni, a kamere su bile skupe i velike. Ovaj interesantan događaj sam ispričao mojim roditeljima po povratku u Sarajevo, a oni su mi rekli da je Dino sin njihovog kolege snimatelja Mustafe Mustafića. Kako bi bilo interesantno da je tada Mustafa snimio taj interesantni skeč…
Danas, skoro 35 godina poslije te radne akcije, imao sam priliku da razgovaram baš sa Mustafom Mustafićem, poznatim snimateljem i direktorom fotografije koji iza sebe ima skoro 60 godina radnog iskustva na filmu i televiziji, a zadnjih godina radi kao profesor i predavač na fakultetima i školama za film i televiziju. Predsjednik je Asocijacija snimatelja i snimateljica u BiH.
Mustafa je radio sa Bakirom Tanovićem, Vlatkom Filipovićem, Nikolom Stojanovićem, Ademirom Kenovićem, Hajrudinom Šibom Krvavcem, Aleksandrom Jevđevićem, Danisom Tanovićem, Elmirom Jukićem, Dinom Mustafićem…Filmovi kao što su Kuduz, Ovo malo duše, Rimejk, serije Kože, Porobdžije, Aleksa Šantić su snimljene kamerom i okom Mustafe Mustafića. Autor je knjige „Miris filmske trake“.


Koja je razlika između kamermana, snimatelja i direktora fotografije?

Za riječ kamerman sam prvi put čuo na televiziji. Mi smo ljude koji su radili sa televizijskim kamerama na direktnim prenosima zvali kamermani. Direktor fotografije zapravo je čovjek koji se bavi filmom. Kada bi se sa engleskog pravilno prevelo „Director of photography“ to bi ustvari bilo reditelj fotografije, ali kod nas je to pogrešno prevedeno, onako birokratski kao direktor fotografije. Najadekvatniji izraz za to imaju Amerikanci i to je „cinematography“ . Direktor fotografije je uglavnom vezan za igrani film i za kratki igrani film. On pokriva i odgovoran je za sve vizuelno što se vidi u filmu. Naravno, sarađuje sa rediteljem, ali i sa kostimografima, scenskim radnicima. Pod njegovom ingerencijom su rasvjeta i scena. Oni su direktno njemu odgovorni. Direktor fotografije bira saradnike na kameri, bira gafera (glavi električar), scenskog majstora…

Mustafa i gafer Č. Blažić

Direktor fotografije je odgovoran za mnogo segmenata u filmu. Uglavnom se pamte reditelji kada je fim upitanju. Jedino ako je kamera baš ekstra, onda se pamte i snimatelji. Na ovim prostorima Tomislav Pinter je najbolji snimatelj. On je bio jedan sjajan i izuzetan snimatelj. Pravo je čudo da nije napravio još veću svjetsku kareijeru. On je bio nedostižan. Direkor fotografije između ostalog recimo bira objektiv zajedno sa rediteljem, bira atmosferu, a pomoću svojih saradnika bira rasvjetu, pravi svjetlo i na taj način formira fakturu fotografije, brine o boji koja će biti… Niko ništa ne može da stavi u kadar, a da direkor fotografije to predhodno nije odobrio.

Ko odlučuje o izboru kamere i  formatu snimanja?

O izboru kamere odlučuje snimatelj, to jest direktor fotografije. Reditelji se u taj izbor ne petljaju. Ne znaju oni koja je razlika između Arri Alexa, Cenona ili a7 fotoaparata. Ja kada sam bio direktor fotografije na filmu i kada se radilo sa filmskom kamerom uvijek sam odlučivao sa kojom će se kamerom raditi, ali i na kojoj vrsti trake će se snimati i u kojoj labaratoriji će se razvijati i raditi obrada slike. Eventualno se zbog troškova nekada mogao petljati producent u taj izbor. Što se tiče formata, ponekad u saradnji sa rediteljem se odluči u kojem će se formatu snimati…Tehnološki proces i razvoj se brzo odvija, pa tako i sve ostalo. Međutim, prije svega su bitne priča i režija, tehnika i tehnologija je usput. Pa pogledajte koliko generacija je gledalo i gleda film Kum ili Kazablanku na izgrebanoj kopiji. Neke tehničke norme su važne i emiteri insistiraju na njima, ali je kreativnost najbitnija. Objektivi su izuzetno važni i mnogo bitniji od kamere. Dobar objektiv košta skoro kao kamera, a za snimanje filma vam trebaju najmanje tri objektiva. Ja imam svoju kameru koja je namjenjena prije svega za dokumentarni film, ali bi se ja sa njom itekako usudio snimati i igrani film.

Voljeli ste jako da noću snimate.

Volio sam da radim noćne snimke. Tu kreativnost dođe do izražaja. Zato što se radi svjetlom. Najizazovnije je u mraku snimiti dio atmosfere zato što se u suštini treba nešto da vidi, a da bude i mrak, noć, da bude tamno. Mislim da se snimatelj prepoznaje po sjeni, a ne po svjetlu. Dobar snimatelj se vidi kada slika u mraku. Kada otvoriš oči i napregneš se da nešto vidiš i vidiš nešto, ali ne previše jer snimatelj nije želio da se izgubi atmosfera. Tu sam mogao da budem kreativan.

Osim, naravno vašeg  kvaliteta rada, da li još nešto utiče na odabir snimatelja i direktora fotografije? Na primjer, šoznavanje neke kamere ili poznavanje nekog okruženja u kojem snimate, skladan odnos sa ekipom, poznavanje jezika…?


Prije svega kvalitet i znanje je najvažnije. Recimo Vittorio Storaro je snimao Kineskog cara i nikada nije bio u Kini i dobio je Oscara. Dobar snimatelj gdje god ga spustiš i baciš on će se snaći i napraviti od toga dobro. On se treba snaći u svakoj situaciji. Filmski jezik je zapravo internacionalni jezik. Bitno je da se ja i ti razumijemo šta je close-up, šta je krupno, šta je ameriken, šta je total…To je naš jezik sa kojim mi komuniciramo i reditelj i snimatelj koji se nisu nikada vidjeli po pravilu ne bi trebali imati nikakav nesporazum, jer ako su školovani razumjeće se.

Aleksandar Jevđević i Mustafa Mustafić – Porobdžije

Dobra atmosfera u ekipi je preduslov. To je jako bitno. Ekipa je k'o porodica. Svaki dan po deset sati rade, zajedno ručaju, u istom hotelu spavaju. To je jako bitno.

Da li kolor korekciju rade uz vaše konsultacije ili se sve ostavlja post produkciji ?

Nekada se u laboratorijama to zvalo čitanje svjetla. Bio je čitač svjetla. To je profesija bila. On je sa direktorom fotografije sjedio i pravio sa njim kolor korekcije od boja do kontrasta. Znalo se tačno da se za igrani film provede jedna do dvije sedmice u laboratoriji. Prvu kopiju donesem u Sarajevo i sa rediteljem, producentom i tonskim snimateljem gledamo šta je urađeno. Reditelj je tada mogao samo reći sviđa mi se ili mi se ne sviđa. Presvjetlo je ili pretamno, ili je previše šarena. Poslije toga ja se ponovo vraćam u laboratoriju, dorađujem i vraćam se. Zahvaljujući novoj tehnologiji danas se taj greding radi brže, ali sada se i neki reditelji petljaju u taj posao koji u suštini nije njihov. Sada i oni prave korekcije. Dolaze sa čovjekom koji pravi greding pa njemu direktno govore uradi ovo, dodaj ovoga ili onoga. Na kraju ono što si ti uradio kao snimatelj više nije isto. Naravno, pravi reditelj to neće uraditi. Poštovaće ono što je snimatelj uradio i ono što mu kolorist kaže. Podjela posla mora da postoji. Ako misliš da znaš bolje od mene, onda ti ja ne trebam. Sam radi sve. Sreo sam čovjeka u Beogradu koji radi greding i koji je završio akademiju za filmskog snimatelja. Čovjek zna šta je kamera, šta su boje, šta je svjetlo…To je odlično i kompletno.

Da li ima nešto što ste propustili u vašoj karijeri ? Na kojim projektima trenutno radite?

Žao mi je što nisam recimo bio snimatelj na filmu Sjećaš li se Dolly Bell. Takođe mi je žao što nisam bio snimatelj na filmu Danisa Tanovića, iako mi je on poslao scenario za film Ničija zemlja. Splet okolnosti nije dao na njemu budem snimatelj. Film je dobio Oskara, naravno da mi je žao.
Radim trenutno na dokumentarnom filmu/reportaži kao autor i reditelj, a snimateljski dio sam većim diejlom prepustio mlađim kolegama. To je dokumentarac koji na neki način govori o jednoj generaciji koja je stvarala bosanskohercegovačku kinematografiju od 1947. pa do današnjih dana. O ljudima kojih više nema i o nekima koji su još živi. Imam razgovore sa Zlatkom Filipovićem, Nikolom Stojanovićem, Veljkom Bulajićem…Mislim da će u regiji nekoga zainteresovati i da će se pojaviti možda na nekom festivalu.

Autor Darko Udovičić

Fotografije uzete iz knjige “Miris fimske trake”