Kada se danas spomene IMAX, većina gledalaca prvo pomisli na ogromno kino-platno, snažan zvuk i spektakularne scene koje izgledaju kao da izlaze izvan granica ekrana. Međutim, IMAX nikada nije bio samo veliko platno. Iza tog imena nalazi se čitav sistem – od načina na koji se film snima, preko postprodukcije, pa sve do projektora, zvučnika i same konstrukcije kino-dvorane.
A upravo zbog toga IMAX postaje zanimljiva tema za budućnost kina. Ako veliki filmski projekti sve češće budu snimani i pripremani tako da najbolje izgledaju na IMAX ekranima, postavlja se pitanje: šta će biti s običnim kino-dvoranama koje nemaju novca za skupu modernizaciju?
Sve je počelo od jedne ideje
Priča o IMAX-u počinje na Svjetskoj izložbi Expo 67 u Montrealu. Filmski autori i inženjeri tada su tražili način da publici pruže veći i impresivniji filmski doživljaj. Umjesto više projektora i više ekrana, koji su bili komplikovani za usklađivanje, rodila se jednostavnija ideja: jedan projektor, jedan veliki ekran i filmska slika mnogo veća od one u klasičnom kinu.
Da bi to bilo moguće, razvijen je poseban sistem snimanja na 65-milimetarskoj filmskoj traci. Za razliku od standardnog filma, traka se kroz IMAX kameru pomjera horizontalno. Jedan kadar zauzima čak 15 perforacija – malih otvora uz rub filmske trake koji omogućavaju njeno precizno pomjeranje kroz kameru i projektor.
Tako je nastao poznati format 15/70. Veliki kadar donosio je mnogo detalja, ali je imao i svoju cijenu. Pri 24 slike u sekundi IMAX kamera trošila je oko 102 metra filmske trake svake minute. Magacin od oko 335 metara bio je dovoljan za svega nešto više od tri minute snimanja navodi NASA.
Upravo zbog toga IMAX filmske kamere bile su velike, teške i veoma skupe za korištenje. Snimanje jednog kadra značilo je potrošnju mnogo više filmskog materijala nego kod standardne filmske produkcije. IMAX je tako od samog početka bio spoj spektakularne slike i zahtjevne, skupe tehnologije.
Kolika je rezolucija IMAX kamera i zašto je posebna?
Kada govorimo o digitalnim kamerama, lako je reći da kamera snima u 4K, 6K ili 8K. Kod IMAX filmske kamere to nije tako jednostavno. Ona nema digitalni senzor niti memorijsku karticu – sliku snima direktno na filmsku traku.
Zato za filmsku IMAX kameru ne možemo jednostavno reći da ima „12K rezoluciju“. Količina detalja zavisi od filmske trake, objektiva, osvjetljenja i načina na koji se snimljeni film kasnije skenira i obrađuje. Prednost IMAX-a je ogromna površina kadra: 15-perf/65 mm filmski kadar može zabilježiti izuzetnu količinu detalja u odnosu na standardni 35-milimetarski film.
Koliko ta tehnologija i danas može biti ozbiljna pokazuje
The Odyssey Christophera Nolana. Film je snimljen u potpunosti IMAX filmskim kamerama, što ga čini prvim dugometražnim igranim filmom snimljenim od početka do kraja isključivo tim sistemom. Za potrebe filma IMAX je zajedno s Nolanom i snimateljem Hoyteom van Hoytemom razvio i novu generaciju IMAX filmske kamere nazvanu The Keighley. Nova kamera i posebno razvijeno kućište omogućili su snimanje sa sinhronizovanim zvukom, što je bilo važno jer su stare IMAX kamere bile poznate po velikoj buci tokom rada.
Razmjeri produkcije su gotovo nevjerovatni: Nolan i van Hoytema snimili su oko 2,1 milionstopa IMAX filmske trake, odnosno približno 640 kilometara filma.
Istovremeno, digitalna tehnologija potpuno je promijenila način na koji se IMAX može koristiti. Danas postoje digitalne kamere koje IMAX certificira za svoje produkcije, pa se film može snimati digitalno, a zatim posebno pripremiti za IMAX prikaz.
Zato izraz „Filmed for IMAX“ ne znači nužno da je cijeli film snimljen na IMAX filmskoj traci. The Odyssey je poseban upravo zato što jeste – i time pokazuje da, uprkos dominaciji digitalnih kamera, velika filmska traka još nije rekla posljednju riječ.
Ali filmska traka nije jedina mogućnost.
IMAX je prešao i u digitalni svijet
Kako je digitalna kinematografija napredovala, postalo je jasno da budućnost IMAX-a neće moći počivati samo na filmskoj traci. Zato je kompanija počela sarađivati s proizvođačima profesionalnih digitalnih kamera.
IMAX je pokrenuo program „Filmed in IMAX“, kroz koji certificira određene vrhunske digitalne kamere kompanija kao što su ARRI, Panavision, RED i Sony. Među njima su, između ostalih, ARRI ALEXA LF i MINI LF, Panavision Millennium DXL2, RED RANGER MONSTRO i Sony VENICE. Ovo znači da se film može snimati digitalno, a zatim posebno pripremiti za IMAX prikaz. Zato izraz „Filmed for IMAX“ ne znači nužno da je cijeli film snimljen na IMAX filmskoj traci. To je važna promjena. Film više ne mora biti snimljen isključivo ogromnom 65-milimetarskom filmskom kamerom da bi dobio IMAX tretman.
Primjer je Dune, koji je sniman ARRI ALEXA LF kamerama, dok je Top Gun: Maverick sniman Sony VENICE kamerama. IMAX potom koristi svoj proces obrade kako bi materijal prilagodio karakteristikama IMAX prikaza.
Drugim riječima, IMAX danas nije samo kamera. To je ekosistem.
Šta se dešava nakon snimanja?
Kada se film snimi, posao još nije završen. Bez obzira na to da li je snimljen na filmskoj traci ili digitalnom kamerom, materijal mora proći kroz postprodukciju i biti prilagođen IMAX sistemu.
Ako je film snimljen na filmskoj traci, ona se najprije skenira i pretvara u digitalnu sliku. Nakon toga IMAX kroz svoj DMR proces može dodatno obraditi sliku – podešavati boje i oštrinu, kontrolisati filmsko zrno i šum, uklanjati određene nedostatke i pripremiti sliku za veliki IMAX ekran. Završna verzija može biti napravljena kao digitalni DCP za IMAX digitalne projektore ili, kod filmova koji se prikazuju na klasičnom 15/70 IMAX filmu, ponovo prenesena na filmsku traku.
Kod digitalno snimljenih filmova proces je jednostavniji jer je slika već u digitalnom obliku. Ona direktno ulazi u postprodukciju, gdje se prilagođava IMAX formatu i provjerava na velikom ekranu. IMAX navodi da njihov postprodukcijski tim sarađuje s filmskim ekipama i tokom procesa radi testiranja kako bi se konačna slika što bolje prilagodila IMAX projekciji.
Zato IMAX nije samo pitanje kamere. Ono što kamera snimi tek je početak. Slika mora proći kroz čitav lanac obrade prije nego što stigne do projektora i velikog ekrana.
Kolika je stvarna razlika u veličini IMAX slike?
Jedna od najvećih prednosti IMAX formata nije samo rezolucija nego i omjer slike.
IMAX može koristiti omjer 1.90:1, dok najveće IMAX dvorane mogu prikazivati proširenu sliku u omjeru 1.43:1. To znači da se slika može proširiti vertikalno i publici pokazati više kadra. IMAX navodi da njegov prošireni format može pružiti najmanje 26 posto više slike u odnosu na standardnu kino-prezentaciju.
Na ovome linku možete vidjeti kako film Odiseja izgleda kada je prikazan na različitim veličinama kino platna.KLIKNI NA LINK
Na primjer Cineplexx Galerija Belgrade ima IMAX with Laser, odnosno digitalni laserski IMAX sistem. Dvorana ima odnos stranica 1,90:1, što znači da se Odiseja može gledati u IMAX verziji, ali ne u punom 1,43:1 formatu koji omogućava da se vidi kompletna visina IMAX kadra. Beogradsko platno je, dakle, pravi IMAX, ali nije IMAX 70 mm/15-perf projekcija. Za gledanje Odiseje na 70-milimetarskoj IMAX filmskoj kopiji, IMAX je u Evropi naveo dvorane u Londonu, Manchesteru, Briselu, Pragu i Montpellieru.
Zato gledalac u nekim scenama ne dobija samo „veću“ verziju istog filma. Dobija doslovno veći dio snimljene slike.
To je posebno vidljivo u filmovima koji su komponovani imajući IMAX format na umu. Kada se takva scena proširi, kadar postaje viši i dobija se snažniji osjećaj prostora.
A kako to izgleda unutar same dvorane?
IMAX više nije samo oznaka za veličinu ekrana – to je kompletan tehnološki ekosistem. Želi li kino ući u ovaj klub, dvorana se mora graditi ili preuređivati isključivo prema IMAX standardima koji podrazumijevaju posebnu geometriju, akustičku izolaciju i rigorozno podešavanje. Njihov adut, „IMAX with Laser“, donosi kristalno čistu 4K rezoluciju i revolucionarnu optiku za maksimalno živopisne boje i kontrast. Doživljaj zaokružuje moćni 12-kanalni audio sistem sa gornjim i bočnim zvučnicima za potpunu zvučnu izolaciju. Poenta je jasna: ne možete prosto skinuti staro platno, pojačati projektor i proglasiti dvoranu IMAX-om. Ulazak u ovu ligu zahtijeva ogroman kapital i ozbiljne građevinske zahvate.
Koliko sve to košta?
Ovdje stvari postaju posebno zanimljive, ali i pomalo frustrirajuće za novinare koji pokušavaju doći do jedne konkretne cifre.
IMAX uglavnom ne objavljuje jednostavan javni cjenik tipa „jedan IMAX projektor košta toliko, a kompletna dvorana toliko“. Poslovni model često uključuje dugoročne ugovore s kino-kompanijama, najam ili podjelu prihoda, instalaciju i održavanje sistema.
Zato nije moguće pošteno reći da „IMAX kino košta tačno X miliona eura“ bez podataka za konkretnu dvoranu.
Ono što je sigurno jeste da se ne radi samo o kupovini projektora. Investicija može uključivati projektore, laserski sistem, zvuk, ekran, akustiku, građevinske radove, sjedišta, elektroinstalacije, klimatizaciju, kontrolu sistema i dugoročno održavanje.
IMAX je ranije upravo svoje laserske sisteme nudio kroz poslovne aranžmane s velikim kino-kompanijama, što pokazuje da je riječ o mnogo složenijem modelu od klasične prodaje opreme.
Kako će se ove promjene odraziti na male dvorane?
Tu se krije možda najvažnije pitanje za budućnost.
Ako sve više velikih filmova bude snimano uz IMAX kamere ili certificirane digitalne kamere i ako sve više publike počne tražiti upravo tu verziju filma, kina će se naći pred izborom.
Veliki multipleksi lakše mogu investirati u jednu ili više premium dvorana. Mogu rasporediti trošak na veliki broj gledalaca i projekcija. Malo nezavisno kino s jednom ili dvije sale nema isti finansijski prostor.
Ali postoji i druga strana.
Ne znači da će svako kino morati postati IMAX kino samo zato što se neki film snima za IMAX. Film će i dalje imati standardnu kino-verziju. IMAX je premium način prezentacije, a ne jedini način da se film prikaže.
Zato je vjerovatniji scenario da će se tržište dodatno podijeliti.
Velika kina će ulagati u premium formate – IMAX, velike ekrane, lasersku projekciju, napredni zvuk i luksuznija sjedišta – dok će mala kina pokušavati pronaći svoju publiku kroz cijenu, lokaciju, izbor filmova, atmosferu i nezavisni program.
Paradoks je u tome što upravo tehnologija koja pokušava vratiti publiku u kino može povećati razliku između velikih i malih dvorana.
Publika danas kod kuće ima 4K televizore, projektore i odlične zvučne sisteme. Kino zato mora ponuditi nešto što gledalac ne može lako dobiti u dnevnoj sobi. Mada kino nije samo gledanje filma, to je i jedna vrsta izlaska, popunjavanja emocija, druženja, prvih poljubaca i predivnih upoznavanja…U kino se može ići samostalno i kolektivno. Odlazak poslije kina u kafanu i prepričavanje filma i doživljaja ni jedan stan sa televizorom ne može zamjeniti.
IMAX na to odgovara ogromnim ekranom, posebno podešenim zvukom i formatom koji može prikazati više slike. To je vrlo snažan argument.
Ali takva tehnologija košta.
I tu dolazimo do pitanja koje će kino-industrija morati sve ozbiljnije postavljati: koliko je ulaganja potrebno da bi jedna dvorana ostala konkurentna, i koliko gledalaca mora doći da bi se ta investicija isplatila?
Darko Udovičić
FOTO VIDEO INFO 